KSAVER ŠANDOR GJALSKI - POD STARIM KROVOVIMA

VREMENSKO ODREĐENJE

Ksaver Šandor Gjalski stvara na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, dakle u razdoblju koje je u stilsko – formacijskom smisluobilježeno procesom prelaska iz epohe realizma u razdoblje moderne.

Književno stvaranje, hrvatski realisti, shvatili su kao potrebu i nužnost da se umjetničkom riječju progovori o aktualnim društvenim i političkim događajima u Hrvatskoj. Zato su teme propadanja plemstva, problem odnosa selo – grad, te nacionalna motivika najučestalije u razdoblju realizma. “Glavni likovi su uglavnom tipični junaci – nosioci određenih ideja, a teku drugoj fazi realizma (90-ih godina 20. stoljeća) počinju se javljati tendencije razbijanja tzv. kolektivnih tema i tipičnih junaka, zatim prikazivanja protagonista romana ili pripovijedaka samo kao personifikacija političkih, nacionalnih i staleških ideja, a sve se više socijalna ili nacionalna motivacija postupaka junaka zamjenjuje psihološkom motivacijom u smislu analize literarnog lika kao individualne ličnosti, odnosno kao karaktera urazvoju. Prijelaz dvaju stoljeća obilježen je naletom, nove, mlade generacije koja se školovala po Europi, donoseći nam odjeke impresionizma i simbolizma.” 

Modernisti napuštaju društvenu tematiku; oni pokušavaju prodrijeti u unutrašnjost čovjekove ličnosti, u njegovudušu, stoga oni napuštaju i realističke forme (pripovijetke i romani), te nastupaju kratke priče, crtice i poezija.

KSAVER ŠANDOR GJALSKI

Pravo ime mu je Ljubomil Tito Josip Franjo Babić, a Ksaver Šandor Gjalski mu je književni pseudonim uzet prema majčinu imenu .

Rođen je 26. listopada 1854. godine u Gredicama, u središnjem dijelu Hrvatskog zagorja. Uz taj posjed i kuriju ukojoj se rodio, kao i uz ambijent plemenitaškog svijeta kojim je u djetinjstvu bio okružen, emocionalno suvezani prvi njegovi dodiri sa životom. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Varaždinu.

Iako je u roditeljskom domu bio odgajan u izrazito ilirskom, štrosmajerskom duhu, za vrijeme školovanja dolaziu doticaj s Eugenom Kvaternikom koji ga oduševljava idejama pravaštva. U Zagrebu upisuje studij prava i podutjecajem socijalističkih ideja započinje pisati roman “Sin budućnosti” a 1874. nastavlja studij u Beču gdje se oduševljava Turgenjevom. 1876. godine vraća se u Gredice i definitivno prekida s pravaštvom, a1878., položivši državni ispit u Beču, započinje njegov mukotrpni činovnički put u državnoj upravi.

Zbirka pripovijedaka “Pod starim krovovima” (1886.) prva je u nizu knjiga što ih je Gjalski objavio, a pripovijest “Illustrissimus Battorych” (prva pripovijetka u zbirci) objavljena je u “Vijencu” 1884.

Iste godine kada i zbirka “Pod starim krovovima” izlazi mu i roman “U noći” (također u “Vijencu”), a godinudana poslije izlaze mu knjiga “Tri pripovijesti bez naslova” i roman “Janko Borislavić” (“Vijenac”). Slijede “Bijedne priče” (1888.), “Đurđica Agićeva” (1889.), “Na rođenoj grudi” (1890.), “Iz varmeđinskih dana” (1891.- djelo se nadovezuje na zbirku “Pod starim krovovima”), povijesni roman “Osvit” (1892.), “Male pripovijesti” i “Radmilović” (1894.). u razdoblju između 1897. i 1899. godine objavljuje pripovijetke u časopisima “Vijenac”, “Hrvatski salon” i “Mladost”. Slijede ponovno izdanje knjige “Diljem doma” (1899.), povijesni roman “Za materinsku riječ” (1906.), zbirka pripovijedaka “Ljubav lajtnanta Milića i druge pripovijetke” (1923.), roman “Dolazak Hrvata” (1924.), pripovijetka “Sasma neobični i čudnovati doživljaji illustissimusa Šišmanovića” (1927.), te članak “Zagorje” (1931.).

Cijeli taj njegov opus može se podijeliti na tri tematska kruga:

1. krug zagorskih motiva iz života plemenitaškog svijeta,
2. krug historijskih romana i pripovjedaka sa širom društvenom problematikom,
3. pripovijesti s tzv. mističnim motivima.

No, treba istaći da se motivi iz prvoga tematskog kruga (“Pod starim krovovima”) vrlo često ponavljaju ili su bar posredno prisutni u većini ostalih njegovih djela. Da se neprestano vraćao omiljenoj temi zagorskih motiva potvrđuje i činjenica da je drugo izdanje zbirke, izašlo 1912. godine, dopunio s četiri nove pripovijetke napisanih između 1891. i 1896., dakle pet do deset godina poslije ostalih pripovijedaka u zbirci.

“POD STARIM KROVOVIMA”

Ovo je uokvirena zbirka novela, a to znači da u uvodnom dijelu saznajemo da će pripovjedač pričati nekome svoje doživljaje ili jednostavno neku zanimljivu priču. Ove novele ispričane su u prvom licu što je doprinijelo neposrednosti doživljaja pripovijetki, a pripovjedač time postaje aktivni junak novele, odnosno cijele zbirke.

Okvir zbirke “Pod starim krovovima” je priča o jednom stvarnom događaju. Naime, na jednoj saborskoj sjednici 70-ih godina u Zagrebu, uz ostale zastupnike, u saborskim klupama, našla su se i tri starca obučena u starinskunarodnu nošnju – predstavnici starih plemenitaških obitelji – i predstavljali su suprotnost novom naraštaju i novim društvenim pogledima i shvaćanjima. Podsmijeh i ruganje mladih bila je reakcija na vanjski izgled tih postarijih zastupnika. To je bio povod da jedan od zastupnika (Vladimir – pripovjedač), dobar poznavalac duha i atmosfere starih vremena i sredine kojoj su pripadali i ti starci – stupi u razgovor s četvoricom najbučnijih mladih i predloži da će im rado pripovijedati o “ovom dijelu našega hrvatstva”, kako bi i oni mogli bar donekle shvatiti taj svijet i ljude prošlosti. Oni prihvate njegov prijedlog pa je tako stvorena situacija na osnovi koje će nas autor uvesti u svoju zbirku:

“Za nekoliko dana sjedilo je svih pet u starodrevnom zidanom dvoru onog petog koji im je čitao svoje zapiske. Evo ih redom.”

Nakon ove okvirne priče slijedi dvanaest novela zbirke: Illustrissimus Battorych, Diljem Brezovice, Roman portreta, Na Badnjak, Na groblju, Plemenitaši i plemići, Na Januševo, Mlin kod ceste, Idila Starog ljeta, Starci, Perillustris ac generosus Cinte i, Beg sa Sutle.

 

“Diljem Brezovice”

U noveli “Diljem Brezovice”, s podnaslovom spomen – listak, upoznajemo se do najsitnijih pojedinosti s dvorcem Brezovicom, njegovim bogatim interijerima, a posebno je naglašena intimna atmosfera tog ambijenta, a putem opisa starih portreta još se podrobnije upoznajemo s Batorićevim precima od najstarijih vremena, dok je posebna pozornost pridana karakterizaciji Batorićeve majke, oca i djeda. U ovoj noveli uprvom je planu ugođaj, atmosfera, stoga posebno dolaze do izražaja realistički postupci u detaljnim opisima, kako interijera, tako i eksterijera. Svi su ti opisi funkcionalni. Dok su npr. kod Šenoe opisi često bili puka dekoracija, bez druge namjere i jače povezanosti s ostalim

dijelovima pripovijetke, kod Gjalskoga su opisi uvijek čvrsto ukomponirani u

ostale epizode, i čine s njima jedinstvenu uzročno – posljedičnu povezanu cjelinu.

U ovoj pripovijetci opisi Brezovice su u funkciji stvaranja atmosfere, ugođaja. Sam početak ove pripovijetke intoniran je osjećajem prolaznosti i žaljenjem zbog nestanka nečeg lijepoga, uzvišenoga i idiličnog – to je prisutno u svim pripovijetkama (ponegdje tek u sitnim digresijama). Uočljivo je da pripovjedač neprestano insistira na vlastitim dojmovima, na subjektivnim proživljavanjima, na vlastitim emocionalnim potresima i on sam to i ističe, pa tako nakon opisa i sjećanja na zagorske dvorce, zaključuje:

“Možda nemam pravo, ta – čemu da tajim, meni svu dušu i sve srce prisvaja ljubav i odanost prema tim starodrevnim domovima.”

Viktor Žmegač, u svojoj interpretaciji ove pripovijetke, na samom početku, ističe elegičan ton, i to odmah argumentira zaključkom Petra Šegedina koji je Gjalskoga nazvao elegičarom propadanja i nestanka hrvatskoga zagorskog plemstva, kritičarom ondašnjeg našeg društva, epikom narodnog buđenja, tragedom ljudske sudbine i lirikom ljubavi.

Osim elemenata realizma (detaljiziranja u opisima), prisutne su i karakteristike romantizma. Naime, obilazeći, sjećanjima, prostorije gornjega kata, namještaj i upečatljivi predmeti potiču ga na estetske reminiscencije, ukojima se očitava povijest. Tako se npr. na namještaju iz jedne od soba mogao očitati tijek novije povijesti upolitici i modi.

U pripovijetci “Diljem Brezovice” najuočljivije je ispreplitanje dviju stilskih koncepcija: realističke ( u kojoj dominira “objektivni” pripovjedač s razvijenim smislom za detalj i analitičnost) i impresionističke ( lirska koncepcija, koja čini osnovu ugođaja).

“Perillustris ac generosus Cintek”

Već sam naslov pripovijetke – “Vrlo ugledan i plemenita roda Cintek” – otkriva nam junaka, a i tema se dade naslutiti. Junak je već spomenuti Cintek, a tema je propadanje plemstva.

Na početku pripovijetke upoznajemo pripovjedača i njegovo društvo. Slijedi pejzaž koji je u funkciji karakterizacije lika (Cinteka).

Sve je mirno, lovci sjede u hladu i odmaraju se od lova. Nema vjetra nema oblaka, nema nikakvih zvukova:

“Ah, tako je mirno – mirno bilo, ne sanjivo ni drijemežno – nekako drukčije: bilo je kao začarano i obajano.”

Taj rajski mir ometa nepoznata buka, oblak prašine, kočija, kočijaš sa svojim kletvama, te napokon Cintek. Dakle, lik Cinteka dan je gradacijom.

Pripovjedač ne poznaje Cinteka tako da ni čitatelji ne znaju tko je putnik koji se zaustavlja pred krčmom, noupravo pejzaž nam otkriva da se ne radi o nekom mirnom i pristojnom čovjeku, jer on je taj koji svojim dolaskom narušava mir u prirodi. Kako se kočija približava, pripovjedač bolje opisuje lik, odnosno Cintekov fizički izgled. Njegovu psihološku karakterizaciju autor nam daje kroz njegove postupke koje komentira pripovjedač (autor). Iako ističe svoje plemenitaško porijeklo, on se ne ponaša u skladu s njime. Cintek psuje konjima, proklinje kovača, obilni i nadasve glasno jede, nosi sablju oko pasa, ide u krčmu kako bi pokazao da nije škrt, a uočivši lovce na latinskom jeziku hvali vino.

Cintekov govor otkriva nam puno o njegovom karakteru. On govori kajkavskim narječjem, psovke su sastavni dio njegova rječnika, a kako bi kako bi drugima dao do znanja da je plemić, govori i latinskim jezikom, a prisutnim lovcima se predstavlja:

“… ja sam nobilis et quondam dominus terrestris Arpad pl. Cintek de Vučja Gorica, vlastelin u Ferfrekovcu i Vugrovom Polju, posjednik kuće u Varaždinu i više livada na Sutli , začasni protokolist slavne Varaždinske županije i član Gospodarske podružnice u Z.”

Gjalski je Cinteka prikazao kao tragikomičnog lika. Tragična komponenta očituje se time što se Cintek ne može pomiriti s propadanjem plemstva, on i dalje odbija plaćati porez, te napokon ostaje bez svoga imanja.

Komična komponenta je sama Cintekova pojava. Uz njegov slobodni govor i mišljenje, humoristična je i prozopografija, odnosno način Cintekova odijevanja, a najkomičniji su njegovi postupci: on na cesti traži čavlić koji je ispao iz kopita njegova konja, dopušta dječacima piti vino dok on broji do deset, zahtjeva od drugih, pa i od svoje žene, da mu se obraćaju s “gospodine” itd.

Iz svega ovoga dalo bi se zaključiti da pisac nije naklonjen Cinteku, koji na kraju pripovijetke ulazi u državnuslužbu, no kako je Gjalski i sam bio plemić, nije mogao dopustiti da Cintek doživi potpuni slom, stoga na krajupripovijesti Cintek dobiva silno željenog sina.

Ono što Miroslav Šicel ističe u kritičkom osvrtu na ovu novelu karaktera, jest to da je Cintek sinteza svih portreta; izvanredno ocrtan karakter i tipičan predstavnik cijele jedne klase.

U ovoj noveli Gjalski težište postavlja na konkretnu i potpunu razradu portreta Cinteka, njegov životopis, a sve ostalo je samo dekor koji upotpunjuje tu ličnost.

Kompozicijska shema ove pripovijetke, ali i većine ostalih, sadrži četiri točke:

1. oznaka mjesta i vremena radnje.,
2. upoznavanje junaka i njegove pretpripovijesti,
3. karakterizacija junaka koji je smješten u atmosferu mjesta i vremena radnje,
4. završetak koji je izvan dosadašnjeg vremenskog tijeka radnje, ispričan samo kao pripovjedačev komentar i izvještaj o onome što se s tim junakom dogodilo.

ZAKLJUČAK

“Ksaver Šandor Gjalski začetnik je umjetničkog proznog izraza u hrvatskoj književnosti. Neobično je što je njegov prvi objavljeni rad ujedno i njegov vrhunac književnoga stvaranja. Zbirka pripovijetki “Pod starim krovovima” slika je njegova talenta, tu su jasno ocrtane gotovo sve njegove mogućnosti: osobito razvijen smisao za pejzaž i atmosferu ambijenta kao i živ interes za ljudske sudbine. Tema je to koju je izmodelirala povijest i pružila je talentiranom oku.

Temi “pod starim krovovima” vraća se on čitavog svog života, pa se može reći da je to djelo pisano tijekom čitavog njegova stvaralačkog vijeka.”

Važno je spomenuti da fabule ovih novela nisu razgranate s dominacijom događanja na širem društvenom planu. Naprotiv, Gjalski se služi defabularizacijom kako bi istakao karakterizaciju likova kojoj su također podređeni i opisi ambijenata i pejzaži.

Na kraju valja istaći još samo to da su sve pripovijetke zbirke “Pod starim krovovima”, pripovijetke uspomena, novele karaktera, jer autor i ne čini ništa drugo, nama druge namjere već da oživi običaje i likove jednog svijeta koji pomalo nestaje i mijenja se.