Ja se noćas bojim sebe

I onda dođe ovo osjećanje i potopi me. Mrzim ga iz dna duše. Zatvorena sam između četiri teška kamena
zida. Kroz te blokove ne ulazi ništa, izlazi samo bijes, prijekor i nemoć. Ne osjećam više sitnice koje
su me obično radovale. Ne, za mene su one sad zrnca sumnje u sebe, koja debljaju tvrdu pustoš. Sve je ravno i
beživotno, mučno jednako kao i juče i dan prije toga. Ne mogu da se radujem za druge. Njihove sretne trenutke
doživljavam kao inat i prkos mojoj boli i nemoći. Svaki osmijeh čujem kao pticu rugalicu, čiji glas ne
jenjava.
I dalje me muči. Ja nisam ovo izabrala. Pokušavam se u to uvjeriti. Nije teško, jer je uvijek neko drugi
kriv za moju boljku. I opet, svjesna ironije u toj misli, ja potajno o pakosti koju osjećam zbog tuđih pogleda,
tuđih života, tuđih bitisanja!
Kakvo sam ja biće? Zakopana u svoje nezadovoljstvo, ne želim živjeti svojim bijednim životom. I u nemo-
ći da taj život pretvorim u nešto bolje, dostojno življenja, ja preturam po prljavom vešu drugih tražeći
načina da na skali jada sebe spustim još niže. Ali, onda slijedi nešto još gore...
Sad shvatam šta zapravo jesam, pakost iščezava... Njeno mjesto zauzima praznina... Sa pakošću unutar
zidina sam još bila čovjek. Blokovi su postali transparentni, sada vidim šta je sa druge strane.
Ništa, pustoš... Melanholija i monotonija bezbojnog ništavila... Više se ne osjećam nelagodno, u stvari,
ne osjećam ništa. Ne vidim druge ljude. Pitam sebe u šta sam se pretvorila bez tračka brige i nervoze.
I sada plutam... Zapravo, ne... Jer ja nemam više sebe.

Saznajte više: Sastavi za srednju školu - Srpski http://slobodni.net/t121452/#ixzz44Mp93Q20
Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net