Trinaest zvezdica

Kažu da kad umiremo vidimo neki tunel i svjetlo...
Taj tunel vjerovatno predstavlja put do raja. Takođe
kažu da kad se gušimo i umiremo vidimo sve slike
života koji smo proživjeli. A šta je sa djecom koja
umru? Koji život oni vide?
Avgust ‘92. Nedostatak kiseonika zbog crnog plašta
rata koji nas je zavio. Crni plašt smrti. To su bile
najgore godine naših života, a najtužniji i zadnji
dani njihovih života. Dvanaestoro djece, dvanaest zvjez-
dica, dvanaest kapi bola. Na sreću, još jedna je ostala
— trinaesta.
Na sreću ili, bolje reći, nažalost?! Četrnaest godi-
na bola, patnje i tuge. Bola koji je nesnošljiv. Ali borila
se do posljednjeg trenutka i ćutala je. Zvuci bola, jecaji
su se čuli samo onda kada je previše boljelo. Hrabrost
i riječi utjehe oca su u tim trenucima nadvladavali bol.
Pokušavala je živjeti životom sreće, životom koji su
druga djeca živjela i žive. Propustila je najljepše
dijelove djetinjstva.
Živjela je boreći se i to je vrlo mali broj ljudi
primjećivao. Među njima smo i mi, ali ne našom krivi-
com, već krivicom države. Države... (smijeh). Ne vidim
je, ali u redu, ako se tako kaže...
Poslije teških četrnaest godina, više nije mogla
da se bori. Njeno sitno i izmoreno tijelo je pokazivalo
da je u njenom životu bilo previše bola. Ali pokušala
je živjeti svoje djetinjstvo bez obzira na sve što se
desilo. Nije se obazirala na državu, jer joj nikada nisu
ni trebali. Trebali su joj samo prijatelji kojih je imala
veliki broj. Znala je da postojimo i mi, i vjerovala je da
smo tu za nju. Bili smo.
Ove godine i ona je otišla putem svijetlog tunela.
Otišla je na put bez povratka. Pridružila se ostalim
zvijezdama i sad zajedno sa njima daje sjaj mračnom
nebu.