Hodam nepoznatim putevima beskonačne mašte. Raz-
gledam sve oko sebe i, kao da pogledom tražim
nešto određeno. Osjećam neobičnu usamljenost,
tako čestu pojavu kod mladih ljudi. Usamljenost koja me
guši. Pokušavam da ih zadržim, ali uzalud; slane suze
klize niz moje žalosno lice.
Pogledam lijevo i ugledam vijugavu, smaragdno zele-
nu rijeku. Iznenada začujem vrisku i dozivanje. Pogle-
dam na drugu stranu riječne obale, i ugledam neke ljude
kako mi mašu. Ne, nisu to odrasli ljudi! Nikada nisam
vidjela odrasle ljude da sa toliko ljubavi i energije
mašu nepoznatoj osobi. Bili su to moji vršnjaci. Oni
i dalje viču i mašu, i govore nekim, meni nepoznatim
jezikom. U tom trenutku shvatam koliko je to nebitno. Jer
oni, baš kao i ja, žele da se družimo, sklapamo prijatelj-
stva. Povezuje nas jezik bez riječi. Tim nevidljivim
jezikom, onim bezazlenim i naivnim punim ljubavi,
oni žele da pređem na njihovu stranu. Žele da budemo
prijatelji. I ja to želim, svim svojim srcem.
Napravih korak naprijed, ali se naglo zaustavih.
Uhvati me panika, jer shvatih da ne mogu prijeći rijeku.
Između velikog prijateljstva stoji rijeka zaborava koja
nosi sve pred sobom. Jedina mogućnost da je pređem jeste
most. Most koji povezuje mlade. Zatvorih oči i poželjeh
da se taj most stvori ispred nas. Da upoznam svoje vr-
šnjake. Otvorih oči i ugledah ga onako veličanstvenog,
izgrađenog od povjerenja i razumijevanja, ljubavi i
dobrote. Dozivao me nečujnim glasom. Sa druge strane
— muk. Sekund, dva začu se bat ubrzanih koraka. Oni što
su me dozivali, trčali su ka meni. Od radosti potrčah
im u susret. Sreli smo se negdje na sredini. Dugo smo se
nasmijani gledali i pričali jezikom bez riječi. Nije
važno; postali smo prijatelji. A poslije?
Nisam sigurna, jer je ubrzo svanulo i nekakav sat
je zazvonio. Mada, onaj isti most, ponekad zaluta u moje
misli u snu. I dalje spaja udaljene obale i mlade ljude. I
dalje je tako stvaran. A zatim odlazi dalje; ne ljutim se.
Znam da će jednom ipak da se vrati i spoji me sa starim
prijateljima. A možda i sa nekim novim.
Нема коментара:
Постави коментар