Nijema sam. Zborim tišinu, ali je niko ne razumije. Bole riječi koje nisu izrečene. Otvaram usta, ali glas se gubi.
Gubi se na putu od uzdaha do usana, do presudnog trena kada ih prepuštam vasioni i stavljam vječiti žig (Koliko
smo mi vječni?) na svoju ličnost.
Slijepa sam. Nepomično oči prihvataju slike, ali one ne gledaju da bi vidjele. Ne, one su već formirale sliku
koju treba da prepoznaju. I za najmanju sličnost očajnički se hvataju kô nesrećni putnik koji umišlja obalu. A moj
brod tone. Ali ja do kraja ostajem na njemu, jer ja sam savjestan kapetan koji tek kada osigura spas svojih putnika i
sam napušta brod. Ako kapetan uopšte može napustiti svoj brod! Jer, ipak, to je njegov brod. I negdje, na dnu mora,
u odsustvu svjetlosti, leže olupine tog broda. I sa njima nešto od kapetana. Nešto nepovratno. Svi smo nekad
kapetani broda usred oluje. I svima je nešto potopljeno u mračnim dubinama u kojima čudne zvijeri plivaju i to
prisvajaju.
Gubi se na putu od uzdaha do usana, do presudnog trena kada ih prepuštam vasioni i stavljam vječiti žig (Koliko
smo mi vječni?) na svoju ličnost.
Slijepa sam. Nepomično oči prihvataju slike, ali one ne gledaju da bi vidjele. Ne, one su već formirale sliku
koju treba da prepoznaju. I za najmanju sličnost očajnički se hvataju kô nesrećni putnik koji umišlja obalu. A moj
brod tone. Ali ja do kraja ostajem na njemu, jer ja sam savjestan kapetan koji tek kada osigura spas svojih putnika i
sam napušta brod. Ako kapetan uopšte može napustiti svoj brod! Jer, ipak, to je njegov brod. I negdje, na dnu mora,
u odsustvu svjetlosti, leže olupine tog broda. I sa njima nešto od kapetana. Nešto nepovratno. Svi smo nekad
kapetani broda usred oluje. I svima je nešto potopljeno u mračnim dubinama u kojima čudne zvijeri plivaju i to
prisvajaju.
Нема коментара:
Постави коментар