Simbol, znak koji se fluidno preliva preko svog osnovnog značenja. Kao sjenku osjećamo,
vidimo, čulno spoznajemo i doživljavamo, ali svaki put drugačije, iznova. I tada ta spoznaja,
prolazeći kroz vrtlog naše neukrotive duše, dolazi na kraj tunela, koji bljeskom odzvoni u
nama. Do biti, suštine, do početka kraja.
Cvijet, zemlja, nebo, planeta, univerzum, sve je samo oruđe kroz koje se gleda, kroz koje je Artur
Rembo dolazio do „vodenih sunovrata”, „veličanstvenog haosa”, „vrtloga i struja” da bi došao do
„azurnih obala”. Jer: „Pesnik postaje vidovit pomoću drugog, ogromnog, smišljenog rastrojstva
svojih čula. Svim oblicima ljubavi, patnje, ludila on istražuje sam sebe.” (Iz pisma A. Remboa
svom profesoru književnosti, 1871) Pjesnik, kao posrednik, iznosi istine iz sebe, iz svijeta
samo njemu znanog. On se bori protiv sterilnog duha onih koji imaju samo jedan cilj. Sloboda,
neukrotiv prohtjev, kao ptica leti među crnim oblacima u nadi da će doći do Sunca, do oza-
renosti. Albatros koji „maločas veličanstven i prekrasan”, sad je „smešan i jadan”. On, kao
pjesnik, sa visine gleda na mornare na palubi. Jer, visina je ta koja omogućava da dokuči spoznaje
koje mornari „s gluvljim mozgom nego deteta” ne shvataju. Ali ono što je za divljenje, u svijetu
ljudskom, malograđanskom kao „mraz jalov”, sputava ga, čini smiješnim i izdvojenim. Sve je u
stvari samo varljiva pjesma koja može da izvuče nit tananih osjećanja prekrivajući tako, kao
veo, naš izraz lica, tu „čudnu šminku”. Jer sve što vidimo i što naše ljudsko oko opazi, samo
je „šuma simbola” istkana kao ogledalo kroz koje gledamo i osjećamo, kao hram na čijem oltaru
se nalazi sjaj i suština stvari: „Jer bog je pomalo sve što zari.”
vidimo, čulno spoznajemo i doživljavamo, ali svaki put drugačije, iznova. I tada ta spoznaja,
prolazeći kroz vrtlog naše neukrotive duše, dolazi na kraj tunela, koji bljeskom odzvoni u
nama. Do biti, suštine, do početka kraja.
Cvijet, zemlja, nebo, planeta, univerzum, sve je samo oruđe kroz koje se gleda, kroz koje je Artur
Rembo dolazio do „vodenih sunovrata”, „veličanstvenog haosa”, „vrtloga i struja” da bi došao do
„azurnih obala”. Jer: „Pesnik postaje vidovit pomoću drugog, ogromnog, smišljenog rastrojstva
svojih čula. Svim oblicima ljubavi, patnje, ludila on istražuje sam sebe.” (Iz pisma A. Remboa
svom profesoru književnosti, 1871) Pjesnik, kao posrednik, iznosi istine iz sebe, iz svijeta
samo njemu znanog. On se bori protiv sterilnog duha onih koji imaju samo jedan cilj. Sloboda,
neukrotiv prohtjev, kao ptica leti među crnim oblacima u nadi da će doći do Sunca, do oza-
renosti. Albatros koji „maločas veličanstven i prekrasan”, sad je „smešan i jadan”. On, kao
pjesnik, sa visine gleda na mornare na palubi. Jer, visina je ta koja omogućava da dokuči spoznaje
koje mornari „s gluvljim mozgom nego deteta” ne shvataju. Ali ono što je za divljenje, u svijetu
ljudskom, malograđanskom kao „mraz jalov”, sputava ga, čini smiješnim i izdvojenim. Sve je u
stvari samo varljiva pjesma koja može da izvuče nit tananih osjećanja prekrivajući tako, kao
veo, naš izraz lica, tu „čudnu šminku”. Jer sve što vidimo i što naše ljudsko oko opazi, samo
je „šuma simbola” istkana kao ogledalo kroz koje gledamo i osjećamo, kao hram na čijem oltaru
se nalazi sjaj i suština stvari: „Jer bog je pomalo sve što zari.”
Нема коментара:
Постави коментар