Iz dana u dan nam se dešava da donosimo zaključke naprečac, ne sagledavajući sve činjenice, ne
trudeći se da dopremo do onih o kojima sudimo i otkrijemo šta se to zapravo krije iza naizgled
čvrstih oklopa.
Čitajući Kočićeva djela otkrivamo kako je život vječiti maskenbal sa promjenljivim zva-
nicama, koje svojim maskama nastoje da zaštite sebe od drugih ili pak druge od sebe. Tajanstveni
lik prote budi našu znatiželju i tjera nas da istražujemo motive njegove paranoičnosti. I
što više ulazimo u taj lik, više prepoznajemo sebe, toliko puta iznevjerene od drugih, nekada
toliko usamljene i dovedene do suza. Jer, šta se može očekivati od čovjeka koji je izgubio vje-
ru u sve i svakoga, koji je toliko puta bio povrijeđen da su njegova osjećanja otupila ili su
usmjerena ka jedinim pravim čovjekovim prijateljima, životinjama. Odakle nam onda pravo da
sudimo kada smo mi doprinijeli „stradanju” drugih, njihovoj propasti. U kasne noćne sate, kada
mi sanjamo slatke snove, ti ljudi, kao i naš proto, na svojoj koži osjećaju muke promašenog
života uskraćenog za bilo koji vid radosti, zabave. Ljudi – sudije, najokrutnije zanimanje
koje mlade i lijepe ljude kao što je Mrguda, tjera da žive u stalnom strahu. Ono čuveno: ,,Šta
će ljudi reći?’’, predstavlja njenu jedinu misao. Zavist ,,poštene’’ okoline toliko je boli, ali
i istovremeno pobuđuje njen prkos koji nije u stanju da se nosi sa tuđim „pogledima”. Čemu još
može da vodi potiskivanje osjećanja, bježanje od onog što je u nama i što svakog časa može izaći
na površinu!
Borba protiv nas samih imaće još pogubnije posljedice, jer mi ne treba da uzimamo uloge veće
od onih koje nam pripadaju.
trudeći se da dopremo do onih o kojima sudimo i otkrijemo šta se to zapravo krije iza naizgled
čvrstih oklopa.
Čitajući Kočićeva djela otkrivamo kako je život vječiti maskenbal sa promjenljivim zva-
nicama, koje svojim maskama nastoje da zaštite sebe od drugih ili pak druge od sebe. Tajanstveni
lik prote budi našu znatiželju i tjera nas da istražujemo motive njegove paranoičnosti. I
što više ulazimo u taj lik, više prepoznajemo sebe, toliko puta iznevjerene od drugih, nekada
toliko usamljene i dovedene do suza. Jer, šta se može očekivati od čovjeka koji je izgubio vje-
ru u sve i svakoga, koji je toliko puta bio povrijeđen da su njegova osjećanja otupila ili su
usmjerena ka jedinim pravim čovjekovim prijateljima, životinjama. Odakle nam onda pravo da
sudimo kada smo mi doprinijeli „stradanju” drugih, njihovoj propasti. U kasne noćne sate, kada
mi sanjamo slatke snove, ti ljudi, kao i naš proto, na svojoj koži osjećaju muke promašenog
života uskraćenog za bilo koji vid radosti, zabave. Ljudi – sudije, najokrutnije zanimanje
koje mlade i lijepe ljude kao što je Mrguda, tjera da žive u stalnom strahu. Ono čuveno: ,,Šta
će ljudi reći?’’, predstavlja njenu jedinu misao. Zavist ,,poštene’’ okoline toliko je boli, ali
i istovremeno pobuđuje njen prkos koji nije u stanju da se nosi sa tuđim „pogledima”. Čemu još
može da vodi potiskivanje osjećanja, bježanje od onog što je u nama i što svakog časa može izaći
na površinu!
Borba protiv nas samih imaće još pogubnije posljedice, jer mi ne treba da uzimamo uloge veće
od onih koje nam pripadaju.
Нема коментара:
Постави коментар