Dan na rijeci

Toga dana nisam bila za drustvo. Zeljela sam da se osamim, zeljela sam mir i tisinu koju nisam mogla naci u svojoj kuci.

Izasla sam vani i bez cilja hodala. Put me odveo do rijeke na mjesto gdje sam cesto znala dolaziti kada me ruzne misli more i kad mi je glava vrela. Hladni Vrbas mi je uvijek bio tu spreman da ohladi moju glavu i odnese brige i donese pozitivne misli. Sjela sam na odvojenu klupu uz samu obalu rijeke. Hladnoca je dopirala od rijeke , ali ovog puta Vrbas mi nije pomagao. Prijala mi je osamljenost, huk rijeke, pogled na dajake i kajake, cvrkut ptica, ali nista nije moglo da izbaci iz glave njega.

Jelena je pričala to predvece dok smo setale pored rijeke o njenoj simpatiji, nesvjesno sam se iskljucila i mislima otisla daleko. Podigoh pogled i ugledah njega. Plave oci. Pozdrav sa Jelenom i upoznavanje. Sutradan. On i ja i Vrbas. Miris pokosene trave, poljubac i zaljubljenost. To mi je dao Vrbas i On.

Sjetih se starog narodnog obicaja, djevojke su nekada kada su htjele da zaborave neprezaljenu ljubav bacale u rijeku papiric sa imenom nesudjene ljubavi. Napisah jedno ime. I bacih ga u Vrbas. Dan je izmicao kao i njegovo ime koje je brza rijeka odnijela. Osjetih mir osjetih, da sam gladna, da je hladno, da sam ziva.