RUŽIN PAD

Kamena građevina. Stoljećima mirno stoji,
uvijek na istom mjestu, usamljena i već upola
raspadnuta. Stoljećima nebitna i potpuno zabo-
ravljena. Život oko nje lagano teče, sve se
mijenja, sve stari, dolaze neka nova lica, neki
novi ljudi sa novim snovima i željama... A ona,
opet, stoji, nepomična, nevažna, postoji da bi
drugima predstavljala simbol nečega.
Danas stojim ispred drvenih, masivnih
vrata njenog sjevernog ulaza i zamišljam sebe kako
sjedim na jednom kamenom bloku, gore visoko, i
kako posmatram ptice koje su do maloprije bile
stotinjak metara udaljenije od mojih staklenih
očiju, punih suza, koje ih sada posmatraju nekim
neobičnim žarom.
Zamišljam sebe kako u nekom slatkom, stras-
nom, opijajućem transu pružam svoju bijelu ruku,
kako opipavam suvi, topli vazduh i sklapam oči
udišući duboko.
Gledam u jednu zgaženu ružu pred vratima.
Gledam njene latice i njeno bespomoćno, žuto, ras-
padnuto srce. Gledam i trudim se da, u svojim
mislima, polako premotam klupko vremena unazad,
da opet vratim život njenim crvenim laticama,
kako bi njena krv prostrujala tankim nitima što
se lijeno protežu kroz njeno tanko, zeleno tijelo
puno oštrog trnja. I ovdje se, pred mojim očima,
u mojoj glavi, vraća jedan izgubljeni život. 

Polako, oprezno, jedna po jedna, latice se vraćaju
žutom srcu i lijepe se za njega, crvena boja krvi
se u njih presipa, oživljavajući crvenu glavu na
vrhu zelene stabljike. Ona više nije slomljena.
Sporo je ispravljaju niti koje dozvoljavaju soko-
vima da proteknu kroz njih. Ružini, sada već
čvrsti listovi, se ispunjavaju, i ona cijela,
sjajeći se na suncu, ustaje, podiže se od zemlje
i počinje da lebdi. Ide prema gore, ka vrhu ka-
mene građevine. Odlazi svakog trena sve ljepša i
sve sjajnija, sva moćnija i sva odvažnija.
Gledajući zid iza nje, to sivo kamenje ne-
ravnih ivica, svakojakih oblika, između kojih
tu i tamo nikne poneka zelena travka, čini se
kako on tom svojom mrtvačkom bojom doprinosi da
živa, vatrena ružina crvena boja izgleda još pa-
kosnije. Pogledom pratim ovo uzdizanje oživljene
biljke sve do vrha tvrđave.
A tamo gore, stotinjak metara bliže pti-
cama, vidim drugu sebe kako sa suzama u očima
želim da bacim jednu prelijepu crvenu ružu dolje,
pred drvena, masivna vrata sjevernog ulaza u
građevinu, baš na mjesto gdje sada stojim,
odakle ćutke posmatram tu drugu, tužnu sebe...