SAMOĆA

Što se više povlačim u sebe,
sve je više otrova u meni...
Čedo Đurđević

Gledam kroz prozor. Nepregledna bjelina je svuda. Snijeg pada već
danima. Napolju je hladno i nigdje nikog nema...
Moja samoća postaje veća u ovakvim danima, hladnim, praznim...
Noćima je još teže. Više mi ni knjige, ni filmovi, ne mogu pomoći.
Sve mi je teže i teže biti sama. A mislila sam da ću moći, da mi niko
nije potreban. O, kako sam se prevarila! Samoća i nemir u grudima
rastu i više me ne napuštaju. I u masi ljudi, i dok sam sa prijate-
ljima, oni su tu. Kao da nisam dio ovoga svijeta. A što je najgore,
odavno je tako...
Ljudi su me davno razočarali i s njima sam pokidala gotovo sve veze.
Vremenom, moj prezir prema ljudima je sve više i više rastao. Otuđe-
nost je teška, ali izgleda da je to teret koji moram da nosim, jer i da
želim, ne bih se mogla promijeniti, nikada ne bih mogla oprostiti lju-
dima to što su takvi kakvi jesu. Ne bih im mogla oprostiti njihove se-
bičnosti i podlosti, nikada im ne bih više mogla vjerovati – toliko je
gorčine u meni. Ali, uprkos tome, nikada ne bih mogla povrijediti
nijedno ljudsko biće...
Znam, zbog svega toga, osuđena sam na samoću...