PUTNICI

Zima. Sve je oko mene prekriveno snijegom. Nježne pahulje se lede na
mom licu. Osjećam, stigla je. Okrutna pojava koja mi neće dati da bez-
brižno prelazim planine. A dug je moj put. Veoma dug. Protežu se oko mene
gore i vrleti, uzdiše vjetar koji mi tjera pahulje u oči. Tišina oko mene
kilometrima. Čuje se samo lagani korak mojih pratilaca, koji idu pored
mene u svojim starim, otrcanim kaputima. I oni uzdišu. Ali idu sve
dalje i dalje. Ne predaju se...
Oko nas je bijeda i pustoš. Ugledah jednog dječaka
pored sebe i spazih glad na njegovom licu, u njego-
vim pokretima. Izvukoh iz svoje ispucale torbe ne-
koliko zaleđenih riba i dadoh mu ih.
- Uzmi! – rekoh. – I jedi svaki dan po jednu, jer druga-
čije nećeš preživjeti ovu tešku stazu koju moramo
preći. On me pogleda nježno. Shvatila sam da je htio
da se zahvali, ali znam da nije imao snage za to. Uči-
nilo mi se da vidim osmijeh u uglovima njegovih usana.
Kao da sam vidjela osmijeh...
Mi i dalje koračamo, jer drukčije se ne može. Škripi i
puca bijela podloga pod našim nogama. Naveče nas, onako
umorne, hvata san, ali za nas nema spavanja. Mi moramo
dalje, jer znamo, onaj ko zaspi, ostaće za nama i već do jutra (a
možda i prije) biće mrtav. Znamo da moramo dalje. I idemo...
Koračamo tako, a ispred nas se pojavljuju putevi koji su, čini
nam se, sve duži i duži. Ali, život se nastavlja. Pod beskrajnim
nebeskim svodom plove po bijeloj pučini izgubljeni putnici
brojeći otkucaje svoga srca. Jaki smo i uspjećemo, sigurna sam. Naš
cilj je tu, iza brda... Znam, čak ga i vidim..