LICE NA PROZORU

Blistave kapi kiše su klizile kroz vazduh i padale na vlažno tlo. Svjet-
lucavi krugovi su se pojavljivali na površini zelene rijeke, baš kao da se
nebo igralo sa vodom povlačeći i bacajući nevidljive kockice na nenacr-
tanoj, beskrajnoj, vodenoj šahovskoj ploči. Brzo će zima. Vazduh već polako
postaje hladan i suv. Hrapav i bezličan. Brzo će zalediti onu šahovsku
ploču i brzo će nestati topline njegovog daha. Snijegom će pokriti grad i
baciće bijele pahulje na jedan prozor...
Jedno će lice tužno pogledati u njih, dodirnuti ih rukom i vratiti se u
hladnu sobu u kojoj je vatra u kaminu tek počela da pucketa. Lice će usporeno
uzeti pokrivač i sjesti u staru fotelju presvučenu kariranim platnom. Spo-
kojno će sklopiti oči i pokušati da se utješi nekim davnim sjećanjem. Da
uguši sav bol i sve beznađe...
Sjetiće se svog starog kraja, blistave, mirisne kiše, prvih snjegova, žitnih polja. Sjetiće
se brižnog lica svoje majke i opojnog mirisa djedovog voćnjaka. Sjetiće se ukusnog bakinog
hljeba...
Vatra će se razgorjeti. Toplina će pružiti svoje vatrene ruke i dodirnuti lice u fotelji.
Ono će progledati. Biće opet bačeno u ovaj svijet. U praznu sobu, hladnu od tišine i pored
vatre. Ništa njega ugrijati ne može. Shvatiće da je sam. Potpuno sam i napušten... Tada će
opet sklopiti oči i pokušati da čuje svoje izmoreno, ranjeno srce. I slušaće ga mirno.
Brojati otkucaje. Jedan, dva, tri, četiri... A onda više neće čuti. Konačna tišina...
Pogledaće u svoje beživotno tijelo s visine. Zaplakaće i pomisliti: Hoće li vidjeti da
me nema? Da li će na mene pomisliti i pustiti suzu za mnom?
I snijeg je zagrlio grad. Jedno tužno lice je pogledalo u pahulje na prozoru i dodirnulo
ih ostarjelom rukom...