Iskrene plave vlazne oci su govorile sve, da ga zivot nije mazio, da se napatio i da se na kraju nije izborio sa svojim problemima vec se odao alkoholu.
Ipak, mi djeca, njegovi unuci, nikada nismo vidjeli tu njegovu stranu. Nikada se pred nama nije napio. Nikada to sebi nije dozvolio. Uvijek je obigravao oko nas, cuvao zadnji dinar svoje penzije ne bi li vidio srecu na nasim licima. Bio je prostodusan seljak koji nije znao za odmor, koji je ustajao prije svitanja i dolazio kuci u sred mraka. Sedmoro djece je vaspitao sam. Zena mu je mlada otisla. Mnogo prije mog rodjenja. Grube ruke dedine oko vrta i suzne oci kad god bi me vidio. Sjecam se kao djeca kad bi bili kod njega da nam je često bio golman. Ostavljao bi sve svoje obaveze i dolazi na livadu sa nama da brani nase udarce jer mu je to bilo nista na sve udarce koje je primio u zivotu. Imao je malu penziju. Nikada nismo otisli od njega da nam nije dao koji dinar. Jednom prilikom tetak me nagovori, a ja dijete ne shvatajuci tezinu rijeci, rekoh djedu sta ce mi ovo, pa s ovim mogu samo guzicu obrisat. Djed se nasmija i dade mi skoro cijelu mjesecnu njegovu penziju.Njegovo prostodusnost i iskrenost nikada necu zaboraviti. Paznju koju nam je posecivao, ljubav koju nam je davao, njogovu dobrotu i zagrljaj grubih, alinjeznih djedovih ruku nikada necu zaboraviti.
Нема коментара:
Постави коментар