среда, 30. март 2016.

Jutro u mom selu

Jutro je. Sve je tiho, mirno. Jedino ulicom prođe po neki čovek. 
Stidljivo sunce polako počinje da izviruje iza modrih planina koje se u daljini pojavljuju iza retke izmaglice. Namrgođeni sivi oblaci lete nebom u pravcu vetra. Hladno je. Seoska rečica u svom koritu tiho žubori. Drveće tiho, tužno i mirno stoji. Odatle kapne po koja kap koja je ostala na granama tokom sinoćne kiše. Čuje se koji cvrkut veselih ptičica. Napušteni putevi i putanje protežu se kroz celo selo. Mlada trava puna jutarnje biserne rose njiše se u ritmu vetra, koji širi opojan miris vlage i svežine. Stari rudnik obasjan suncem gordo i ponosno stoji na brdu. 
Postaje toplije. Dugi pramenovi magle dižu se i nestaju u visine, a sa njom i jutro polako iščezava.

1 коментар: